Nrisimha Chaturdashi - jedan vrlo poseban dan festivala
Nrisimha Chaturdashi – dan pojave Gospodina Nrisimhadeva
Nrisimha Chaturdashi je vrlo povoljan dan kada se pojavio Gospodina Nrisimhadeva u svom zadivljujućem obliku koji izgleda pola kao lav, a pola kao čovjek.
Na sanskrit riječ “nara” označava ljudsko biće, a riječ “simha” ukazuje na lava. Narasimha ili Nrisimha je oblik Gospodina Višnua koji se manifestirao na Nrisimha Chaturdashi kao polu-lav, a polu-čovjek.
On je zaštitnik duša koje kroče putem duhovnog života i samospoznaje. Svugdje je prisutan, izvan nas i unutar nas i može u trenu pružiti zaštitu onima koji ga štuju i obožavaju.
Na ovaj se sveti dan, Nrisimha Chaturdashi, posti od hrane do zalaska sunca (može se piti voda) i angažira se u predanom služenju, mantranju i molitvama za zaštitu. Post se prekida u sumrak s Ekadashi hranom (bez žitarica i mahunarki).
Om nrisimhaya namaha!
Nrisimha Chaturdashi ki Jay!
Zašto se i kako Gospodin pojavio u tom neobičnom obliku
Jednom je Gospodin Višnu, boraveći u svom prebivalištu u Vaikuntha-loki ili duhovnom svijetu, poželio da se bori. Kako nitko ne može ispuniti tu zadaću tako dobro kao demoni, Gospodin je odlučio dvojcu svojih povjerljivih slugu staviti u ulogu demona kako bi se s njima borio i tako zadovoljio svoju želju za borbom.
A kako je Gospodinova želja “satya-sankalpa” ili odluka koja odmah postane istina, sve se odmah pokrenulo…
Jednog su dana četvorica Kumara, najstariji sinovi Brahme i prva živa bića u ovom univerzumu koje je stvorio Brahma, osjetili želju da posjete Gospodina Višnua u duhovnom svijetu.
Četvorica Kumara (Sanaka, Sananda, Sanatana i Sanat-kumara) su, nakon svoga oca Gospodina Brahme, najstariji stanovnici ovog univerzuma. U vedskim su spisima opisani kao “chatuh-sana” ili četiri neoženjena brata koji su inkarnacije znanja Svevišnjeg Gospodina. Oni su najmoćniji yogiji, savršeno spoznati i vrlo dragi Gospodinu.
Rođeni su iz uma Gospodina Brahme i slobodno, po svojoj slatkoj volji, putuju po cijelom univerzumu. Iako su najstariji, izgledaju kao djeca od pet godina i na sebi ne nose nikakvu odjeću, lišeni svih koncepcija materijalnog ega i potpuno spoznati u istini o jastvu.
Sedma vrata
Kako su oslobođeni svih materijalnih kontaminacija, četvorica Kumara su ušla u Vaikunthu, duhovni svijet gdje prebiva Gospodin Višnu u društvu čistih duša. Tu su vidjeli svo neobično obilje duhovnog svijeta i njegovu veličanstvenu ljepotu.
Kraljevstvo Božje je iznad materijalnih svjetova i žele ga Brahma i drugi polubogovi. Tako su četvorica Kumara ušli u Vaikunthu i vidjeli njeno neograničeno obilje. Prošli su kroz šestoro vrata i došli do sedme kapije. Tu su vidjeli dva sjajna bića iste dobi, naoružana topuzima i ukrašena najvrjednijim nakitom, naušnicama, dijamantima, kacigama, odjećom i ostalim ukrasima.
Veliki mudraci, na čelu sa Sanakom, otvarali su vrata posvuda. Nisu imali pojma o “našem” i “njihovom”. Otvorenih umova, svojom su voljom, kao što su prošli kroz šest prijašnjih, ušli kroz sedma vrata, koja su bila sačinjena od zlata i dijamanata.
Međutim, tu su ih dvojca vratara, Jaya (Đaja) i Vijaya (Viđaja) zaustavila i prepriječila im prolazak. To je kod mudraca izazvalo razmišljanje i odlučili su ih podučiti kako u duhovnom svijetu nema osjećaja neprijateljstva kakvo se može naći u materijalnom svijetu.
Kad su vratari Vaikuṇṭhaloke, koji su zasigurno bili Gospodinovi bhakte, otkrili da će ih četvorica Kumara, koji su bili brahmane, prokleti, odmah su se jako uplašili i pali pred njihova stopala u velikoj tjeskobi, jer se prokletstvu brahmane ne može suprotstaviti nikakvim oružjem. U tom se trenutku, dok su brahmane proklinjali vratare koji su ih molili da ne zaborave Gospodina, pred njima pojavio Gospodin Višnu, koji je vidljiv jedino u zanosnom transu čistog srca.
Gospodin je rezervoar sveg zadovoljstva. Njegova je povoljna prisutnost namijenjena blagoslovu svih, a njegov nježan osmijeh i pogled dotiču srž srca. Gospodinova prekrasna tjelesna put je boje tamnog oblaka, a Njegova široka prsa počivalište su božice sreće, koja veliča cijeli duhovni svijet, vrh svih rajskih planeta. Tako se činilo da je Gospodin osobno širio ljepotu i sreću duhovnog svijeta.
Jaya i Vijaya odlaze u materijalni svijet
Nakon što su ga mudraci slavili, Gospodin je čestitao mudracima na njihovim lijepim riječima, Tada je Svevišnja Božanska Osoba, čije je prebivalište u Božjem kraljevstvu, rekao:
“Ovi moji sluge, Jaya i Vijaya, počinili su veliku uvredu protiv vas jer su me ignorirali. O veliki mudraci, odobravam kaznu koju ste im vi, koji ste predani meni dodijelili. Za mene, brahmana je najviša i najdraža osoba. Nepoštovanje koje su iskazali moji sluge zapravo sam pokazao ja, jer su vratari moji sluge. Shvaćam ovo kao moju uvredu, stoga tražim vaš oprost za incident koji je nastao.”
Gospodin je podržao prokletstvo brahmana i tako su se Jaya i Vijaya rodili u materijanom svijetu tijekom tri života u tijelu demona, a potom su se vratili u Vaikunthu na svoju službu vratara Vaikunthe.
Tako su se, željom Gospodina, u prvom životu, u Satya-yugi, rodili kao demoni Hiranyakashipu i Hiranyaksha. U drugom kao demoni Ravana i Kumbhakarna u Treta-yugi, a u trećem kao demoni Šišupala i Dantavakra na kraju Dvapara-yuge.
Hiranyakashipu i njegov sveti sin Prahlada
U Satya-yugi (zlatnom dobu) Jaya se rodio kao Hiranyakashipu, a Vijaya kao negov mlađi brat Hiranyaksha. Nakon što je Višnu u svojoj inkarnaciji Varahadeva (vepra) ubio Hiranyakshu, njegov je brat Hiranyakashipu uvijek mrzio Višnua i smišljao kako da ga ubije. Tako se podvrgao oštrim strogostima s ciljem da dostigne besmrtnost te da bude jedini kralj cijelog univerzuma.
Tako je Hiranyakashipu u podnožju planine Mandare, stojeći na vrhovima prstiju, s rukama uzdignutim iznad glave i gledajući prema nebu, sprovodio strogosti tijekom stotinu nebeskih godina (36.000 zemaljskih godina). Zbog vrlo teškog položaja njegova tijela, nakon negog se vremena vatra počela širiti iz njegove glave. Ta je vatra bila posljedica njegovih strogosti i pokora te je uznemiravala cijeli univerzum.
Zbog Hiranyakashipuove teške askeze, vatra se širila iz njegove glave. Ta vatra i dim proširili su se nebom, obuhvaćajući gornje i donje planetarne sustave, koji su svi postali izuzetno vrući.
Tako je najmoćniji Gospodin Brahma, u pratnji Bhrgua, Dakše i drugih velikih mudraca, odmah je krenuo prema mjestu gdje je Hiranyakashipu vršio svoje pokore i strogosti.
Gospodin Brahma, kojeg nosi njegova letjelica labud, isprva nije mogao vidjeti gdje je Hiranyakashipu, jer je Hiranyakashipuovo tijelo bilo prekriveno mravinjakom, travom i bambusovim štapovima. Budući da je Hiranyakashipu bio tamo dugo vremena, mravi su proždirali njegovu kožu, salo, meso i krv.
Tada su ga Gospodin Brahma i polubogovi ugledali, nalik na sunce prekriveno oblacima, kako grije cijeli svijet svojom strogošću. Zadivljen, Gospodin Brahma se počeo smiješiti, a zatim mu se obratio:
“O sine Kashyape Munija, molim te ustani, molim te ustani. Sva sreća tebi. Sada si savršen u obavljanju svojih askeza, i stoga ti mogu dati blagoslov. Sada možeš tražiti od mene što god želiš, a ja ću pokušati ispuniti tvoju želju.”
Za to vrijeme, dok je Hiranyakashipu vršio oštre pokore, u ashramu mudraca Narada Munije je boravila supriga Hiranyakashipua, koja je bila trudna i u svojoj utrobi je nosila dijete. Polubogovi su je odmah htjeli ubiti jer je nosila potomka demona, ali Narada je svojom duhovnom vizijom znao da supruga Hiranyakashipua nosi dijete koje je veliki bhakta Gospodina Višnua (vaishnava).
Tako, dok je njen suprug vršio strogosti, Narada je svakoga dana govorio duhovno znanje njegovoj supruzi. A kako je dijete bilo u njenoj maternici i ono je sve čulo što mudrac govori. Na taj je način dobio savršeno znanje o bhakti-yogi ili predanom služenju Gospodina s ljubavlju i predanošću.
Pronašavši Hiranyakashipua u mravinjaku, Gospodin Brahma, izvorno biće ovog svemira, koji je izuzetno moćan, poškropio je Hiranyakashipuovo tijelo, koje su izjeli mravi i moljci. s transcendentalnom, nepogrešivom, duhovnom vodom iz svoje kamandalu posude. Tako je oživio Hiranyakashipua.
Čim je bio poprskan vodom iz posude za vodu Gospodina Brahme, Hiranyakashipu je ustao, obdaren punim tijelom s udovima toliko snažnim da su mogli podnijeti udar groma. Tjelesne snage i tjelesnog sjaja nalik rastopljenom zlatu, izašao je iz mravinjaka potpuno mlad, kao što vatra izvire iz drva za ogrjev.
Odao je poštovanje Gospodinu Brahmi, uputio mu molitve i zatražio sljedeće blagoslove rekavši:
“O moj gospodaru, o najbolji od davatelja blagoslova, ako mi ljubazno udijeliš blagoslov koji želim, molim te ne dopusti da se sretnem sa smrću od bilo kojeg od živih bića koje si ti stvorio. Daj mi da ne umrem ni u jednom domu ili izvan bilo kojeg prebivališta, danju ili noću, ni na zemlji ni na nebu. Daj mi da moju smrt ne donese bilo koje drugo biće osim onih koje si ti stvorio, niti bilo koje oružje, niti bilo koje ljudsko biće ili životinja.
Podari mi da ne susretnem smrt od bilo kojeg bića, živog ili neživog. Daj mi, nadalje, da me ne ubije nijedan polubog ili demon ili bilo koja velika zmija s nižih planeta. Budući da te nitko ne može ubiti na bojnom polju, nemaš suparnika. Stoga mi daj blagoslov da ni ja nemam premca. Daj mi da budem jedini vladar nad svim živim bićima i predsjedavajućim božanstvima i daj mi svu slavu stečenu tim položajem. Nadalje, daj mi sve mistične moći stečene dugom askezom i prakticiranjem yoge, jer one se ne mogu izgubiti u bilo kojem trenutku.”
Brahma mu je podario tražene blagoslove i ubrzo je Hiranyakashipu zavladao sa sva tri svijeta, obustavio žrtvovanja posvećena Bogu i zaveo teror u sva tri svijeta.
Kada se je Hiranyakashipu vratio sa svoje askeze, njegova je supruga rodila dijete koje su nazvali Prahlada, najsretniji.
Hiranyakashipu je angažirao najbolje učitelje da od Prahlade naprave materijalistu i emona, ali Sri Prahlad je već bio bhakta i vrlo je rano pokazivao simtome osobe napredne u samospoznaji. Sri Prahlada je imao nepokolebljivu vjeru u Vasudeva (Gospodina Krišnu) i bio je oličenje svih dobrih odlika.
Prahlada Maharaja je uvijek bio zaokupljen mislima o Krišni. Tako, budući da ga je Gospodin uvijek grlio, nije znao kako se njegove tjelesne potrebe, kao što su sjedenje, hodanje, jelo, ležanje, piće i razgovor, automatski izvršavaju.
Zbog napreyka u svjesnosti Krišne, ponekad je plakao, ponekad se smijao, ponekad izražavao rados, a ponekad je glasno pjevao.
Ponekad bi, ugledavši Svevišnju Božansku Osobu, Prahlada glasno zazvao pun tjeskobe. Ponekad bi izgubio sramežljivost u radosti i počeo plesati u ekstazi, a ponekad je, potpuno zaokupljen mislima o Krišni, osjećao jedinstvo i oponašao Gospodinove zabave.
Ponekad je, osjećajući dodir Gospodinovih lotosovih ruku, postajao duhovno radostan i šutio, nakostriješene kose i suza koje su klizile niz njegove poluzatvorene oči zbog njegove ljubavi prema Gospodinu.
Zbog svog druženja sa savršenim, neokaljanim bhaktama koji nisu imali ništa s materijalnim, Prahlada Maharaja neprestano je bio angažiran u službi Gospodinovih lotosovih stopala. Gledajući njegove tjelesne crte dok je bio u savršenoj ekstazi, osobe vrlo siromašne duhovnim razumijevanjem postale su pročišćene. Drugim riječima, Prahlada Maharaja im je podario transcendentalno blaženstvo.
Hiranyakashipu želi ubiti svog sina Prahladu
Kada je Prahlada došao u petu godinu života, učitelji su ga doveli pred oca kako pokazali što su ga naučili. Međutim Sri Prahlada je rekao kako uvijek treba obožavati Gospodina i potpuno mu se predati.
Hiranyakashipu je snažno izgrdio učitelje i rekao im da paze da se neki štovatelj Boga ne približava njegovom sinu kako bi mu “zagadio” um s mislima o Bogu.
Međutim svaki put kada bi učitelji doveli Prahladu pred oca, Prahlada bi ponavljao kako je Bog jedini uzrok svih uzroka te kako treba svu ljubav ponuditi njemu. Tako je Hiranyakashipu shvatio da mu sin obožava njegovog zakletog neprijatelja (Višnua) i da ga treba ubiti. Međutim, koliko se god trudio, nije nikako uspio nauditi svom svetom sinu.
Hiranyakashipu nije mogao ubiti svog sina ni kada ga je bacio pod noge velikih slonova ili među ogromne, strašne zmije, niti upotrebom razorne čarolije, ni bacanjem Prahlade s vrha brda, ni pomoću iluzornih trikova, dajući mu otrov, izgladnjujući ga, izlažući ga oštroj hladnoći, vjetrovima, vatri i vodi, ili bacanjem teškog kamenja da ga zdrobi. Kad je Hiranyakashipu otkrio da ni na koji način ne može nauditi Prahladi, koji je bio potpuno bezgrešan, bio je u velikoj tjeskobi i strašno ljut.
Vičući na Prahladu zaprijetio mu je da će ga ubiti svojim vlastitim rukama i neka ga onda njegov Bog dođe spasiti.
Nrisimha Chaturdashi - Gospodin Narasimhadeva ubija Hiranyakashipua
Urlajući od bijesa, Hiranyakashipu je upitao svog sina Vaišnavu postoji li njegov Bog unutar stupova palače, a Prahlada Mahārāja je odmah potvrdio, budući da je Gospodin prisutan posvuda, On je također prisutan unutar stupova. Kad je Hiranyakashipu čuo ovu filozofiju od svog mladog sina, ismijao je dječakovu izjavu kao samo dječji razgovor i snažno udario šakom u stup.
Čim je Hiranyakashipu udario u stup, začuo se strašan zvuk, kao da se lomi omotač univerzuma. Isprva Hiranyakashipu, kralj demona, nije mogao vidjeti ništa osim stupa, ali kako bi potkrijepio Prahladine izjave, Gospodin je izašao iz stupa u svojoj prekrasnoj inkarnaciji kao Narasimha, pola lav, pola čovjek.
Hiranyakashipu je odmah mogao shvatiti da je izvanredno divan oblik Gospodina sigurno namijenjen njegovoj smrti, pa se pripremio boriti s oblikom pola lava i pola čovjeka. Gospodin je vršio svoje zabave boreći se sa demonom neko vreme, a uveče, na granici između dana i noći, Gospod je uhvatio demona, bacio ga sebi na krilo i ubio ga probivši mu noktima stomak.
Tako je Gospodin Nrisimha ubio kralja demona, ne povrijedivši niti jedan od blagoslova koje je Brahma dao Hiranyakashipuu. Hiranyakashipu je tražio blagoslov da ha ne ubije niti jedna životinja, a ni ljudsko biće, ni polubog niti bilo tko koga je Brahma stvorio. Ubio ga je Gospodin koji nije bio niti u ljudskom, a ni u životinjskom obliku, več pola lav, pola čovjek.
Hiranyakashipu je molio da ga ne ubije niti jedno orižje, ni živo ni mrtvo. Gospodin ga je ubio noktima koji nisu ni živi ni mrtvi.
Hiranyakashipu je tražio da ga ne ubije nitko ni po danu ni po noći, a Gospodin ga je ubio u sumrak, što nije ni dan ni noć
Hiranyakashipu je dobio blagoslod da ne bude ubijen niti unutar ni izban kuće, Ubijen je na ulazu u kuću koji nije ni untra ni izvan kuće. Isto je želio da ne bude ubijen ni na zemlji ni u zraku, ubijen je u Gspodinovm krilu koje nije ni na zemlji ni u zraku.
Na taj način je Gospodin ispunio sve blagoslove koje je Brahma dao Hiranyakashipuu, ali je demon na kraju ipak bio mrtav. Nitko ne može nadmašiti inteligenciju Gospodina i u ovoj je inkarnaciji Gospodin to i pokazao.
Gospodin nije samo ubio Hiranyakashipua, kralja demona, već je ubio i mnoge njegove sljedbenike. Kad se nije imao tko drugi boriti, Gospodin je, urlajući od gnjeva, sjeo na Hiranyakashipuovo prijestolje, polubogovi su po njemu bacali kišu cvijeća. Ova se Gospodinova zabava dogodila na četrnaesti dan rastućeg mjeseca i tako je postala poznata kao Nrisimha Chaturdashi.
Kako je Gospodin Narasimhadeva bio strašno ljut, nitko od polubogova se nije usuđivao prići mu, pa su poslali Prahladu da ga smiri. Prahlada je imao samo pet godina, ali je bio Gospodinov čisti bhakta i kada ga je Gospodin ugledao, odmah je umirio svoj bijes, pogladio Prahladu sa svojom rukom i posjeo ga na svoje krilo.
Tako je Gospodin na Nrisimha Chaturdashi pokazo kako je za demone poput ljute vatre, a za svoje čiste sluge, poput pitome mace.
Od toga se dana svake godine slavi Nrisimha Chaturdashi, kako bi se osigurala Gospodinova zaštita i blagoslovi.
Om nrisimhaya namaha!
Nrisimha Chaturdashi ki Jay!
Jaya Sri Nrisimha!